Nedaće s poštom

Meni i mojoj generaciji (70+) pošta je značila kudikamo više nego što znači današnjoj. Ljudi se sve manje klasično dopisuju, pa ni poštara više ne iščekuju. Što danas mogu i čekati nego more računa, a oni će ionako – čekala ih ja ili ne – nepogrešivo stići. Računi su sve češće i jedina pošta koja mi stiže. No dok sam bila mlada, dolazak poštara s dragim pismom bio mi je emocionalni vrhunac dana, a i izostanak pisma bio je nabijen emocijama, uz „filozofsku“ maksimu Scarlett O’Hara iz kultnog romana i filma Zameo ih vjetar: uostalom, i sutra je novi dan, pa se tlapnja podgrijavala iznova. Dakako, pošta se s vremenom modernizirala – glasnike na konju smijenile su poštanske kočije, pa vlakovi i avioni – no ipak joj je trebalo dosta vremena da pošiljku prenese do primatelja. Ime je dobila od tal. posta, postaja za zamjenu konja, a ovo od lat. posita statio, stalna postaja. Dakako, pošta znači i skup usluga kao što je dostava pisama, tiskovina, paketa, novčanih uputnica i sl. na željenu adresu. Neće škoditi pokoji podatak iz povijesti pošte kao ustanove. S razvojem prometnih sredstava (željeznica, automobili, avioni) nastupala je i nova era u prijenosu poštanskih pošiljaka, pa je tako 1825. na prvoj željezničkoj liniji između Londona i Birminghama u Engleskoj kompozicija dobila 1838. i prvi poštanski vagon. U Zagrebu je 11. kolovoza 1848. osnovano Vrhovno hrvatsko-slavonsko upraviteljstvo pošta. Kad se u cijelu priču uplela i avijacija, prvi poštanski let bio je onaj na redovitoj liniji između New Yorka, Philadelphije i Washingtona, uspostavljen 1918.

Dugo je pošta u svojem znaku imala tri slova, PTT, jer je osim poštanskoga prometa pokrivala i telegraf i telefon. Današnje generacije time su zacijelo zbunjene. Zar ne može svatko sam komu poslati poruku ili ga nazvati u bilo koje vrijeme mobitelom, koji ionako stalno nosi uza se?! No sjećam se kako sam se na ljetovanju preznojavala u krčkim poštama (Dobrinj, Malinska) da se povežem sa svojima u Zagrebu, a i oni su čamili kraj fiksnoga telefona i čekali poziv. Bili su u boljem položaju od mene jer su bili u zračnijim i udobnijim prostorijama i nije im znoj curio doslovno do poda kao meni dok sam izlazila iz onih uskih i vrućih telefonskih kabina s lijepoga plavog Jadrana. No iščekivanje i strepnja počinjali su i prije ulaska u kabinu, jer je najprije trebalo dočekati vezu, a to baš i nije uspijevalo svaki dan. Poštaricu Luciju iz Dobrinja pamtit ću po nadnaravnom strpljenju kojim je nastojala uspostaviti veze svojih mušterija sa svijetom, gurajući svako malo neki pipac u rupicu male ručne telefonske centrale, iz koje je najprije trebalo nešto zaiskriti da se možeš nadati pozivu u kabinu. No ni u kabini nije mukama bio kraj. Veza je krčala, prekidala se, riječi su se gubile, preskakale – pa opći potop od znoja nije bio izazvan samo užasnim ljetnim vrućinama nego i općim stresom od samog razgovora u takvim uvjetima. Koliko god željela stupiti u vezu sa svojima u Zagrebu, toliko sam željela i da razgovori što prije završe. I danas ih se sjećam s nelagodom.

Pošta u Dobrinju na Krku / Google maps

Onda se stvar s telefonima popravila, dobili smo ona velika plastična jaja gotovo na svakom stupu u koja smo zabili glavu i iz kojih smo mogli jednostavnije telefonirati karticama. Mislim da je i poštarica Lucija odahnula kad su takvu vanjsku govornicu instalirali uz prozore njezina ureda, no nisu odahnuli i klijenti. Naime, ta je govornica bila tik do dugačke klupe koja nikad nije bila prazna, domaći su se na njoj rastezali po cijele dane, pa kako da se onda uz takvu vjernu publiku s bilo kim upustiš u razgovor? Radio-Mileva funkcionirao je besprijekorno u malom Dobrinju i bez najnovijih informacija s javne telefonske govornice. Danas pošta u Dobrinju i u mnogim drugim mjestima radi sve rjeđe, sva je prilika da će je zatvoriti jer iz nje više nitko ne telefonira, a mladi su bar donekle naučili starce kako da račune plaćaju od kuće (ili im ih plaćaju oni), pa je i negdašnja ploča PTT najprije izgubila jedno T (telefon), a uskoro će izgubiti i druga dva. Jednostavno će je kao nepotrebnu skinuti.

Nedaće nisu vladale samo u tadašnjoj telefoniji nego i u klasičnom poštanskom prometu. Naravno, onomu tko željno čeka nečije pismo pošta će uvijek ići presporo. Razmjena pisama doista je tražila vremena, pa je i uz fletne pismopisce razmjeni pisama trebalo barem 2–3 tjedna da odgovori stignu na odredište. Pisma su se znala i gubiti, rupa u komunikaciji štošta bi poremetila, pa je dobar dio pisama odlazio na objašnjenja zašto je što nastalo ili nestalo. Dragost pogotovo. I u tako nepovoljnim uvjetima, odrezani od inozemstva, znali smo kao djeca utažiti glad za dopisivanjem, makar i s nepoznatim vršnjacima (pen frend ili Brieffreund), a korespondencija na stranom jeziku davala nam je i onu bjelosvjetsku širinu koja nam je u ipak zatvorenoj domaji nedostajala. Svega se toga danas sjećam sa sjetom slušajući prekrasan ciklus pjesama Zimsko putovanje (Winterreise) Franza Schuberta u muzički bes­prijekorno izbalansiranoj, profinjenoj i u svim segmentima kontroliranoj dojmljivoj i duboko proživljenoj izvedbi francuske kontraaltistice (i dirigentice i sviračice nekoliko instrumenata) Nathalie Stutzmann, čiji mi se pastozni glas uvukao debelo pod kožu. U popijevci Pošta (13) švedska pijanistica Inger Södergren prati je poskakujući staccatom po klavijaturi kao kad kola kloparaju po kaldrmi, a tek slutnja poštanskog roga budi nadu da će Mein Herz danas ipak nešto i dočekati. Naravno, pjesma bi ostala bez dramatskoga naboja da je pismo i stiglo, jer u romantičnom Liedu bez bola i čežnje ne ide. A iščekivanje drage pošte uvijek uznemiri srce – i svojim dolaskom i svojim izostankom.